Hrabrost u zauzimanju stajališta

Matica hrvatska i Vijenac od sama su početka odigrali važnu ulogu u hrvatskom društvu i za hrvatski nacionalni i državotvorni preporod i afirmaciju, pa i onda kada je to bilo najpotrebnije i najpogubnije, za vrijeme jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, sudjelujući aktivno u Hrvatskom proljeću, sa studentima i s Katoličkom crkvom. Moglo bi se reći da je od tada i nakon objave Deklaracije Matica – koja se kao stožerna kulturna institucija bavila promicanjem kulture – postala i nositelj nacionalnih društvenih, političkih i idejnih suvremenih težnja, koje su opet oživjele tijekom devedesetih i nakon državnog osamostaljenja. Kao pročelnik Odjela za politologiju u MH od početka sam se pridružio inicijativi tadašnjih urednika Vijenca Luke Šeputa, a i prije njega Andrije Tunjića da se pokrene rubrika „društvo i politika“ u Vijencu kao dijaloški prostor za objavljivanje analiza, raščlamba, osvrta, komentara o ključnim trenucima i tematikama hrvatskoga političkog i društvenog života.

S prvim urednikom rubrike Vedranom Obućinom brzo smo uspostavili dinamičnu suradnju s raznim politolozima, ekonomistima, sociolozima, filozofima, koji su znatno pridonijeli člancima i komentarima razvoju i prepoznatljivosti te iste rubrike. Što se tiče sama sadržaja rubrike, naglasak je stavljen na aktualnost i značenje tema, a raznolikost sadržaja i stila pokazuje široku interdisciplinarnost pristupa, koja pokriva geopolitiku i međunarodne odnose, politologiju, pravo, sociologiju, političku filozofiju i kulturnu politiku. Smatrao sam (i još smatram) da u hrvatskoj znanstvenoj zajednici još ne postoji prostor za „angažiranu politologiju“ unutar javne sfere u obliku društvenih i političkih rasprava, dijaloga, polemika i istraživanja, i kao čimbenik sazrijevanja opće kritične političke kulture. Ono što razlikuje istu rubriku u Vijencu od drugih medija jest ponajprije stručnost i analitičko-znanstveni ozbiljni pristup u izboru i tretiranju tema, što nažalost itekako nedostaje u drugim medijima, od portala pa sve do drugih tiskanih medija. Drugi aspekt koji je distingvira jest i nekonformistički kritički pristup dominantnoj politički korektnoj lijevo-liberalnoj ideologiji, koja se provlači kroz široki spektar hrvatskih mainstream-medija. U tom kontekstu moj dugogodišnji doprinos rubrici „društvo i politika“ u Vijencu pokušaj je interdisciplinarne dekonstrukcije lijevo-liberalnog dominantnog diskursa.

Ne sagledavam politologiju isključivo kroz znanstveno-diskurzivnu prizmu, niti je smatram odvojenom od drugih znanstvenih područja kao neutralnu disciplinu, već nositeljicom alternativne političke kontrakulture koja će znati generirati nove simboličke, misaone i metapolitičke matrice. Ukorijenjenost političkog fenomena u povijest, društvenu realnost, singularnost političke tradicije naroda, podrazumijeva i distanciranje od rigidnih ideoloških programa i desno-lijevih umjetnih dioba. Drugi pozitivan aspekt rubrike jest otvaranje prema mlađim naraštajima esejista, politologa, pravnika, sociologa kako bi se osigurala nužna generacijska smjena i kontinuitet same rubrike. Posebno treba naglasiti kako većina tekstova objavljenih u toj rubrici, a pogotovo oni koji se odnose na aktualne međunarodne aspekte (primjerice praćenje izbora i političkih fenomena u drugim zemljama) uvijek je pazila na prenošenje drugih europskih nacionalnih političkih iskustava. Moram posebno istaknuti stanovitu hrabrost u zauzimanju stajališta i izboru tema većine suradnika, što pridaje edukativnu i prosvjetiteljsku dimenziju Vijencu i daje mu prepoznatljivost unutar postojećih europskih intelektualnih trendova.